U Raju


Vicevi
Početna stranica

Na Grobniku, područje iznad Rijeke, se je održavala automobilistička utrka. Na pola natjecanja je počela sitna kišica i jedan automobil je iskliznuo u zavoju i udario u dva druga koji su se nalazili u blizini. Auti su se odmah zapalili i čak niti super brza intervencija vatrogasne službe i prve pomoći nije uspjela izbjeći najgore: sva tri vozača su ubrzo preminulo od zadobivenih ozljeda. Njih trojica su došli pred vrata Raja gdje ih je očekivao Sveti Petar. On je pažljivo prelistao njihove dosjee i zaključio da sva trojica mogu pristupiti u Raj. Jedan od trojice se stidljivo približi čuvaru Raja i kaže mu:
- Oprostite, ali mi imamo jednu veliku želju. Svi mi smo posvetili naše živote automobilima. To je bila najveća strast u našim životima. Da li bi bilo moguće da i ovdje svako od nas dobije po jedan auto?
Sveti Petar počne prelistavati razne pravilnike, zakone i normativu o životu u Raju i na kraju zaključi:
- Iz onoga što sam vidio po raznim zapisima, mogu udovoljiti vašoj želji, ali uz jedan uvjet. Svatko od vas će dobiti auto u obrnutoj proporciji prema tome koliko ste žena imali u vašem životu. Više žena, manja kubikaža motora. Prvi kaže:
- Da budem iskren, ja sam imao po koju avanturu; neke ozbiljnije neke samo zbog provoda i fizičkog zadovoljstva. Ako me moje sjećanje ne vara, bio sam s nekih petnaestak žena.
Sveti Petar mu dade polovnog Ford Eskorta u dosta dobrom stanju. Drugi vozač, sav crven u licu, priznaje (pred Svetim Petrom se ne može lagati):
- Ja sam se za vrijeme zemaljskog života jako zabavljao. Uz moju glavnu strast, automobile, ona odmah iza su bile žene. Mislim da sam bio s preko 100 žena; ni blizu se ne mogu sjetiti točnog broja.
Sveti Petar mu dodjeli starog Fiću. Treći, po imenu Stjepan, će:
- Ja sam se jako mlad zaljubio i brzo nakon toga oženi. Moja supruga, koja je još uvijek dole na Zemlji, je bila jedina žena s kojom sam ikada bio.
Sveti Petar je zadivljen da još postoje ovako vrli ljudi i odluči da mu da najnoviji model Poršea. I tako tri zadovoljna vozača uđu u Raj. S vremenom su postali i prijatelji; poznavali su se i prije, ali su sada produbili njihove odnose i zajedno ih je držala njihova strast prema autima. Život je sporo protjecao, u opuštenosti i miru koji ih je okruživao. Vrijeme je uvijek bilo lijepo i sunčano, ljudi ljubezni a hrana odlična. Povremeno bi njih trojica organizirali i malu automobilističku utrku, u kojoj je Stjepan uvijek pobjeđivao. Jednog dana dok su dvojica od njih šetali i komentirali zadnje događaje u Raju, vide u parku pored kojeg su prolazili Stjepana kako sjedi na drvenoj klupi, u sjeni jedne žalosne vrbe i očajnički plače. Približe mu se i pokušaju ga utješiti:
- Daj Stjepane, što se je to dogodilo da tako plačeš.
- Vidio sam moju suprugu. I ona je došla u Raj.
- Ma daj, znaš da svi moraju prije ili poslije napustiti onaj svijet. Sada ćeš je bar moći vidjeti.
- Da, ali znate li vi da je i ona bila strastveni vozač automobile, gotovo kao i ja?
- Pa što je tu loše. Vjerojatno je Sveti Petar i njoj dao neki auto.
- Eto, tu je problem: vidio sam je kako vozi moped.